Ninja World

Powered by Forumotion™

Ninja World | ⛩ Bašta Imori

Započni avanturu!
Stvori legendarnog karaktera kog će igrači pamtiti godinama i postani najjači ninja u igri.
Tvoja avantura počinje sada!


Info
Uputsvo
RegisterJoin Discord
Ninja WorldLog in

Ninja World - Roleplay Card Game

new_releasesView posts since last visit account_boxView your posts chat_bubble_outlineView unanswered posts done_allassessment Top Users of the Dayassistant_photoTop Users of the Game deleteDelete Cookies

⛩ Bašta Imori


Tu negde, na putu koji čuvaju mnoge odbegle nindže i gusari, nalazi se skrovište sakriveno u steni. Ovo skrovište se zove bašta Imori jer podseća na kamenu baštu ali i zato što je ovo jedino mesto prekriveno lepotom ovoga sveta - crvenim marayuki cvetom.


Priča o jednoj bašti

1/5 Pronalazak Bašte Imori

Dok sam lutao opasnim putem prepunim odbeglih nindži i gusara, naišao sam na neobičan ulaz u stenu. Znatiželja me je navela da istražim dalje. Probijajući se kroz uske prolaze, stigao sam do mesta koje je oduzimalo dah – Bašta Imori. Crveni marayuki cvetovi prekrivali su tlo, stvarajući predivan kontrast sa sivim stenama. Bilo je to kao da sam zakoračio u drugi svet, daleko od surovosti i opasnosti spoljašnjeg sveta. Osmehnuo sam se, znajući da sam pronašao mesto gde mogu na miru da čitam svoju novu knjigu. Ulazim u ovu čudnu stenu i tu ostajem nekoliko dana kako bih čitao svoju novu knjigu "Država", koju je napisao moj omiljeni filozof Plat On, nekadašnji feudalni lord u zemlji Sablasnih Vetrova.

Alegorija pećine: Jedna od najpoznatijih metafora u "Državi" ovo je alegorija pećine. U ovoj alegoriji, Plat On opisuje grupu ljudi koji su čitav život proveli vezani u pećini, gledajući senke na zidu koje doživljavaju kao stvarnost. Oslobađanje iz pećine i izlazak na svetlost simbolizuje prosvetljenje i spoznaju sveta ideja.


2/5

Nakon napornog puta, odlučio sam da ostanem još nekoliko dana u Bašti Imori. Smestio sam se među crvene marayuki cvetove i izvadio svoje knjige. Proveo sam dane u čitanju, upijajući mudrost drevnih tekstova i gubeći se u svetovima koje su oni opisivali. Bilo je to mirno vreme, daleko od svih opasnosti i buke. Noći sam provodio pod zvezdama, osećajući kako se moj duh obnavlja u ovom prelepom skrovištu. Bio je ovo pravi trenutak za mene da da naučim još bolje da kontrolišem svoju chakru, da napišem po koju novu pesmu i da se spremim za predstojeće misije.






3/5

3. Misija u kamenolomu.

Jednog jutra, napustio sam Baštu Imori kako bih krenuo na misiju koja me odvela na kraju do Wano ostrva. Ovaj zadatak me je samo učinio da se osetim nasammareno i glupo, te sam svoj povredjeni ego morao da zadovoljim na Wano ostrvu.. Međutim, Wano ostrvo mi je pored svoje lepote pokazalo i svoju surovost, ostavljajući me sa osećajem da se moram vratiti na sigurno mesto, posle borbe sa nekim Aburom došao sam ponovo u ovu baštu. I onako mi je zabranjen pristup Wano ostrvu.




Posle opasne misije na Wano ostrvu, jedino mesto gde sam se osećao potpuno bezbedno bila je Bašta Imori. Vratio sam se, iscrpljen i povređen, ali mir ovog mesta brzo je počeo da leči moje rane. Sedeo sam među crvenim marayuki cvetovima, osećajući kako se napetost polako topi iz mog tela. Ovo mesto je imalo posebnu energiju, nešto što je činilo da se osećam zaštićenim i spokojnim. Sada mi je jasno da sam postao meta neke čudne organizacije i nekih još čudnijih ljudi. "Mislim da sam njihova meta jer sam Uzumaki." Posle nekoliko sati samo nepomičnog ležanja, baš tu na travi, ulazim unutra.






5/5

Bašta Imori postala je moje skrovište, moj dom daleko od sveta. Odabrao sam ovo mesto jer je pružalo savršen balans lepote i sigurnosti. Crveni marayuki cvetovi i tišina koja je ovde vladala činili su da se osećam kao deo nečeg većeg. Ovde sam mogao da razmišljam, da se opustim, da budem ja. Niko nije znao za ovo skrovište, i to mi je davalo osećaj slobode. Bašta Imori postala je moje utočište, barem dok ne saznam šta Uzumaki organizacija želi od mene ili dok neko ne ubije onog malog čudaka.

#card771
*postavljam svoj hideout ovde*

#card717
Prvih 20 dana ovaj seal je besplatan.


Bašta Imori, sa svojim prelepim crvenim marayuki cvetovima, uvek me podseća na moju majku Ono Uzumaki. Njena crvena kosa, poput plamena, bila je njen zaštitni znak, a njen duh me uvek pratio, čak i sada, kad sam bio daleko od doma. Dok sedim među cvetovima, osećam njeno prisustvo i toplinu njenog zagrljaja.

Dok sam bio dete, majka bi me često držala u naručju i pevala mi uspavanke, pričajući mi priče o našoj porodici i tradiciji. Sada, dok gledam ove crvene cvetove, osećam potrebu da ja njima govorim, da joj (svojoj majci) posvetim pesmu, da izrazim sve ono što nosim u srcu. Uzimam olovku i neki stari papir iz moje stare torbe i zapisujem svoje prve stihove.

Nekoliko sati kasnije



Pročitao sam pesmu sam sebi, osećajući kako se svaka reč urezuje duboko u moje srce. "Majko," šapnuo sam, "nadam se da me čuješ, da znaš koliko te volim i koliko mi nedostaješ."
Dok završavam pesmu, osećam kako se vetar lagano pojačava, kao da mi majka šalje znak odobrenja i ljubavi.



Nekoliko dana kasnije

U mom malom vrtu, usred sivila svakodnevice, raste jedan poseban prijatelj - mali čeri paradajz. Počeo sam da ga uzgajam iz puke dosade, ali je ubrzo postao mnogo više od obične biljke. Svaki dan posmatram kako raste, pružajući mi osećaj svrhe i radosti. Paradajz je počeo kao malo seme koje sam pažljivo posadio u bogatu zemlju. Zalivao sam ga svakog jutra, govoreći mu o svojim brigama, nadama i snovima. Postao je moj tihi slušalac, bolji sagovornik od mnogih ljudi. Njegovo strpljenje i neprekidni rast podsećali su me na važnost malih koraka i svakodnevne brige. Dok sam sedeo pored njega, pričao sam mu o svom danu, o izazovima koje sam susretao, ali i o lepim stvarima koje su se dogodile. On je uvek bio tu, svojim zelenim listovima i malim crvenim plodovima kao da mi pruža podršku. Često bih se našalio sa njim, govoreći: "Moj mali paradajzu, ti si najbolji prijatelj koga čovek može imati. Uvek slušaš, nikad ne prekidaš, i uvek donosiš plodove."




Nekoliko dana kasnije.

Mir. Toliko željena reč, a tako daleka za mnoge od nas. Dok razmišljam o svetu i svim njegovim ratovima, sukobima i nepravdama, pitam se da li je mir zaista moguć. Šta je to što nas sprečava da živimo u harmoniji? Šta je to u nama što stalno teži konfliktu?

"Mirotvorci ne mogu biti slabi; oni moraju biti snažni.Mir nije samo odsustvo rata; to je stanje duha, način postojanja. Ali kako dostići to stanje kada su svuda oko nas suprotstavljene ideje, različiti interesi i neprekidne borbe za moć?" Obraćao sam se i sam ne znam kome i onda nastavio: "Ako želimo mir, moramo razumeti mir. Ako želimo mir, moramo poštovati mir."

Činjenica da sam već danima zaglavljen u svom skloništu i da se već duže skrivam od sveta jer me neko nepoznat juri i želi nešto od mene me ubija.




Istog dana u vreme zalaska sunca

Pre nego što odem na spavanje zapisujem nekoliko tradicionalnih uzumaki pesama. Uzumaki klan je jako cenio pesmu i zvao ih tankama, tanke su u našoj kulturi predstavljale vreme za odmor pred borbu ili veliku buru. Zapisujem tanke svojim poslednjim kapima mastila.

Sunce tone niz
zlatni horizont dana –
treptaj večeri,
topli dah u tišini,
u srcu mir i spokoj.

Nebo gori sad,
plamenim bojama sja –
dok sunce odlazi,
šapat dana postaje
tiha pesma noći.

Crveni rubi
oblače horizont snežan –
zalazak sunca,
svetlost polako nestaje,
donoseći noći sjaj.

Lagani povetarac
ljulja trsku pored reke –
zlatni trenuci,
zalazak sunca zove,
da snove plete tiho.

Sunce odlazi,
ljubičasti tonovi
prekrivaju svet –
trenutak večne lepote,
tihi zagrljaj noći.

"Nadam se da će vam ove tanke doneti spokoj i lepotu zalaska sunca u vaš umu."

Sledećeg jutra


Od svih mogućih načina da se probudim ovaj dan je odabrao najgori način za mene: sunce je prodrlo kroz moje oknasto zrcalo pravo u moje skrovište i zapalilo je prostorije. Snaga Sunca je bila toliko jaka da sam se konačno osetio ponovo živim. "Eh, šta bih ja sada radio da me ne proganjaju one propalice iz Uzumaki organizacije. Moram otić tom Sanni i rešiti ga se, živa je dosada."


tok istog dana ali u neko drugo vreme.

Posle celog jednog jutarnjeg izležavanja odlučio sam da se razgibam. Ostao sam bez pića, ostao sam bez mastila, dugo vremena već nisam naišao na neku dobru knjigu, tako da, jedino mi je preostalo da vežbam, iako, to skoro nikada ne radim. Prvo sam malo skakutao, zativ pevao a onda sam probao da uradim nekoliko trbušnjaka i to me je dotuklo. Posle ovako napornog treninga samo sam se vratio u krevet, umoran i iscrpljen od ustajalog vazduha.





U toku tog jednog sna.

Još uvek ne mogu da shvatim da li sam budan ili sanjam, moja leva ruka je reagovala na otvoren ka otvorenom prozoru ali mi se čini da još uvek sanjam. Zašto? To još uvek ne znam. "Ne želim da ustanem." Rekao sam sebi u bradu dok sam se okretao ka onom malo prozorčetu kako bi me možda neki talas vetra i okačio. Zašto? Kada i onako ustajali vazduh ubija svaku mogućnost da se osvežim danas, "Prokleti ljudi, mrzim ljude. Zbog njih mi je sada vruće."




Prvi san 1/2


U onakvom stanju počeo sam imati i ružne snove, prva noćna mora je nastupila tik kada sam ubio svoj dvanaesti sat sna od jutros. Neočekivano, imao sam osećaj kao da mi se neka figura od vode prikrada. Valjda sam u tom trenutku bio žedan i jedina stvar o kojoj sam mogao misliti je bila ova zastrašujuća voda. Znoj je izbio iz mene i samo što nije progovorio. Ne sećam se kada sam poslednji put uzeo malo vode.




Prvi san 2/2



San me je odveo daleko u zemlju Virova. Valjda je ovo bio znak da možda i treba da se vratim tamo. Nekada davno u ovoj zemlji je živela grupa ljudi, jedna od tih ljudi je bila i moja majka (nadam se da je još uvek živa). U nadi da naučim nešto više i uradim nešto više potpuno sam zaboravio na njih i sada sanjam o njima. Sanjao sam velika prostranstva svoje Mito doline kao i festivale, mislim da mi to najviše i fali. San je više delovao kao zgoda ali zasigurno je bio noćna mora. Sada sanjam o svom parčetu zemlje kada me proganja jedna čitava organizacija. To mora da je loš znak.



Tog istog dana ali kasno uvečer



Kada je žarko sunce konačno zašlo, stene su se primirile. Čekao sam da prvi vetrovi počnu da duvaju kako bih izašao iz svog skrovišta. Poželeo sam da vidim bunar, kupim novu bočicu mastila i da nabavim nove hartije. Kada se ponovo budeo osetio celim vratiću se u ovu svoju jazbinu. Nadam se da su me nindže iz Uzumaki organizacije zaboravile.