Vinnova koliba

Noć se polako spuštala nad selom, a nebo je bilo prekriveno sivim oblakama koje su prijetile olujom. Vjetar je šaputao kroz grane drveća, noseći sa sobom miris vlage i trulosti. Na kraju zabačenog sela stajala je koliba, skromna i krhka, nalik na posljednju stanicu prije potpunog zaborava. Vinno je stajao ispred kolibe, promatrajući je s tišinom u očima, kao da procjenjuje koliko će još dugo moći izdržati.

Ušao je unutra, gdje ga je dočekao miris starog drveta i osjećaj tišine koja je gotovo gušila prostoriju. Koliba je bila jednostavna, s nekoliko starih drvenih stolica i stola, krevetom u kutu s tankim pokrivačem te malim kaminom koji je jedva pružao toplinu. Zvuk kapljica kiše koje su prodirale kroz krov dopirao je s vremena na vrijeme, a voda se slivala u malim mlazovima niz trule grede.

Vinno je prišao prozoru, gledajući u mrak koji je obavio selo. Tihi vjetar donosio je povremene šumove, kao da nešto želi reći. Spustio je ruku na stol, osjećajući hrapavost drveta pod prstima, dok su mu misli lutale daleko od kolibe, ka nečemu što je možda zaboravio ili nečemu što još nije stiglo.

Znao je da koliba nije mnogo, samo privremeno sklonište, mjesto gdje može odmoriti tijelo, ali ne i um. Trule daske pod nogama škripale su svaki put kada bi se pomaknuo, kao da mu šapuću da ovo mjesto ne može biti dom zauvijek. Ali za sada, to je bilo dovoljno. Pomisao na popravke, na borbu protiv neumitnog propadanja, nije ga zabrinjavala. Koliba je bila slika njegove vlastite situacije – sklona raspadu, ali još uvijek stoji.

Prišao je krevetu i sjeo na rub, slušajući kako kiša postaje sve intenzivnija, kaplje sve glasnije udaraše o krov, probijajući ga na sve više mjesta. Spustio je glavu u šake, osjećajući umor kako ga preplavljuje. Ali ipak, u toj tišini, u tom trulom drvetu i vjetru koji se provlači kroz pukotine, bilo je nečeg utešnog. Koliba, iako krhka, pružala je sklonište od oluje vani, a to je za sada bilo sve što mu je trebalo.

Vinno je zatvorio oči, dopuštajući kiši da ga uspava, svjestan da će, kada svane dan, možda morati pronaći novo mjesto. Ali to je bio problem za budućeg Vinna. Noćas je, u ovoj staroj kolibi na kraju sela, našao trenutak mira.

Vinno je stajao kraj prozora, slušajući zavijanje vjetra i ritmične udarce kišnih kapi po trulim daskama krova. Osjećao je hladnoću koja se uvlačila kroz pukotine u zidovima, ali nije ju doživljavao kao prijetnju. Koliba je bila stara i nesigurna, ali bila je njegovo utočište. Njegovo mjesto.

Promatrao je kroz prljavo staklo, kako se svjetla iz dalekih kuća u selu polako gase jedno po jedno. Ljudi su se povlačili u sigurnost svojih toplih domova, nesvjesni oluje koja se spremala. Vinno je povukao stolicu bliže prozoru i sjeo, naslonivši se leđima na zid. Izvadio je mali nož iz futrole na pojasu i počeo ga lagano oštriti. Zvuk brušenja metala o kamen bio je jedini zvuk osim kiše, koja je sada već ozbiljno pljuštala.

U tišini koja je ispunjavala prostoriju, Vinno je osjetio mir. U ovakvim trenucima, kada je bio sam sa svojim mislima, mogao je pronaći neku vrstu ravnoteže. Njegove misli lutale su kroz prošlost, prisjećajući se svih trenutaka koji su ga doveli do ove točke. Svaki ožiljak, svaka rana, svaki izbor, bio je dio puta koji je odabrao. Ali večeras, sve to nije bilo važno. Samo on, koliba i oluja.

Jedna od kapi kiše, veća i teža od ostalih, probila se kroz krov i pala ravno na stol ispred njega. Vinno je podigao pogled, promatrajući kako se stvara mala lokvica. Ustao je i pomaknuo stolicu bliže vatri koja je tinjala u starom kaminu. Plamen je bio slab, ali dovoljno jak da pruži malo topline.

Vinno je znao da će ova noć biti duga, ali nije se brinuo. Ovo je bilo njegovo mjesto, koliba na kraju sela, i bila je dovoljna. Ovdje je mogao razmišljati, planirati, pripremati se za ono što slijedi. Ovdje je mogao biti sam sa sobom, suočiti se sa svojim demonima, i pronaći snagu za novi dan.

I dok je oluja bjesnila vani, Vinno je zatvorio oči i pustio misli da ga odvedu gdje god žele. Znao je da će, kada svane jutro, biti spreman za sve što ga čeka. Ali za sada, bila je to samo noć, on i oluja.

Vinno je sjedio pored vatre, njezin slabi plamen bacajući titrave sjene po trošnim zidovima kolibe. Svaki trzaj vatre oslikavao je nevidljive oblike na zidovima, gotovo kao da su uspomene koje je pokušavao zaboraviti oživjele u tami. Noć je napredovala, a oluja vani postajala je sve žešća. Vjetar je zviždao kroz pukotine u zidovima, a kiša je sada bez prestanka tukla po krovu, probijajući se kroz slabe točke i stvarajući male lokve na podu.

Vinno je promatrao kako se voda skuplja, sjetivši se trenutaka kad je ovakva kiša značila nešto drugo. Bila je to kiša koja je čistila krv s bojnog polja, ili kiša koja je natapala tlo dok je u tišini gledao posljednji pogled nekoga koga je izgubio. Svaka kap kiše nosila je težinu prošlosti, ali također i olakšanje sadašnjosti.

Dok je sjedio u tišini, nešto je uhvatilo njegovu pažnju. Izvan kolibe, u mračnom, maglovitom noćnom zraku, čuo je neobičan zvuk. Bio je to tihi šum, gotovo neprimjetan u buci oluje, ali dovoljno jasan da ga Vinno prepozna kao nešto neobično. Zastao je, napregnuvši uši da bolje čuje. Zvuk se ponovio, ovaj put bliže, poput koraka kroz mokru travu.

Instinktivno, Vinno je posegnuo za mačem koji je bio naslonjen na zid pored njega. Njegova ruka uhvatila je hladnu dršku s osjećajem dobrodošlice, kao starog prijatelja. Ustao je tiho, lagano, bez ikakvog zvuka. Koliba je bila mala, ali je znao svaki njezin kutak, svaku dasku koja bi mogla zaškripati. Pomaknuo se prema prozoru, pogledajući van u tamu.

Vanjski svijet bio je gotovo nevidljiv zbog kiše i magle, ali Vinno je mogao osjetiti prisutnost. Netko ili nešto se približavalo. Oči su mu se usredotočile na obris koji se polako pojavljivao u daljini, dok su se njegove misli kretale brzinom munje. Bio je spreman na borbu, ali nešto ga je zadržalo da ne reagira odmah. Možda je to bila znatiželja, ili osjećaj da ovaj trenutak ima neku dublju važnost.

Osoba je sada bila dovoljno blizu da Vinno prepozna konture tijela pod kapuljačom. Nije izgledalo kao prijetnja, ali to nije značilo da je opasnost prošla. Držao je mač spreman, ali nije ga podigao.

"Što radiš ovdje?" Glas mu je bio hladan, oštar poput noža, probijajući buku oluje. Očekivao je odgovor, bilo kakav znak koji bi otkrio namjere pridošlice.

Osoba je podigla ruku, lagano povukla kapuljaču, otkrivajući lice izmučeno vremenom i težinom godina. Pogledala je Vinna ravno u oči, a u njezinom pogledu nije bilo straha, samo rezignirana mirnoća.

"Trebam tvoju pomoć," rekla je tiho, gotovo u šapatu, koji je jedva nadjačao buku kiše. "Ovo je nešto što samo ti možeš učiniti."

Vinno je ostao nepomičan, procjenjujući situaciju. U njegovom umu odvijao se rat – povjerenje naspram opreza, prošlost naspram sadašnjosti. No, u dubini duše znao je da neće odbiti. Ne sada, ne nakon svega što je prošao.

"Uđi," rekao je, spustivši mač, ali ne potpuno opuštajući gard. "Reci mi što te dovelo ovdje."

Osoba je polako zakoračila u kolibu, kapi kiše klizile su s njezine odjeće na trošan pod. Kad su vrata zaškripala zatvarajući se za njom, Vinno je shvatio da se njegov život, koji je mirno tekao u ovoj kolibi na kraju sela, možda zauvijek promijenio.

Vinno je promatrao kako pridošlica ulazi u njegov skromni dom, njezini koraci tihi, gotovo kao da se ne usudi narušiti krhki mir koji je koliba pružala. Kapljice kiše curile su s njezine odjeće, stvarajući male lokve na već vlažnom podu. Oči pridošlice, tamne i prodorne, susrele su Vinnove dok su tražile mjesto gdje će stati. Na kraju se spustila na stolicu pored vatre, izvučenu iz skromne blagovaonice.

Vinno je ostao na nogama, pažljivo proučavajući pridošlicu. Njezina odjeća bila je jednostavna, ali izlizana, kao da je prošla mnogo više nego što bi itko trebao. Bila je starija nego što je isprva izgledala, bore su joj brazdale lice, a u očima se zrcalila duboka tuga, pomiješana s odlučnošću.

"Moje ime je Liora," rekla je nakon nekoliko trenutaka šutnje, njezin glas smiren, ali ispunjen težinom koju Vinno nije mogao odmah prepoznati. "Čula sam za tebe, Vinno. Znam što si nekad bio i što si sada."

Vinno nije odgovorio odmah. Njegov pogled bio je nepomičan, kao da pokušava pročitati više od onoga što su riječi mogle prenijeti. Nakon nekoliko trenutaka, lagano je kimnuo glavom, dajući znak da nastavi.

Liora je uzdahnula, kao da skuplja hrabrost da izgovori ono što je donijelo do ove kolibe na kraju sela.

"Moje ime je Liora," rekla je nakon nekoliko trenutaka šutnje, njezin glas smiren, ali ispunjen težinom koju Vinno nije mogao odmah prepoznati. "Čula sam za tebe, Vinno. Znam što si nekad bio i što si sada."

Vinno nije odgovorio odmah. Njegov pogled bio je nepomičan, kao da pokušava pročitati više od onoga što su riječi mogle prenijeti. Nakon nekoliko trenutaka, lagano je kimnuo glavom, dajući znak da nastavi.

Liora je uzdahnula, kao da skuplja hrabrost da izgovori ono što je donijelo do ove kolibe na kraju sela.

"U selu, u kojem sam odrasla," počela je, "postoji drevna šuma, stara koliko i vrijeme samo. Ta šuma je oduvijek bila mjesto svete prirode, mjesto gdje su naši preci tražili mudrost i snagu. Ali sada... nešto je promijenilo šumu. Njezina je srž trula, a drveće koje je nekoć pružalo život, sada donosi samo smrt."

Vinno se lagano namrštio, prisjećajući se starih legendi i priča koje su kružile dok je bio mlađi. Šume koje su bile više od običnih stabala, mjesta koja su čuvala moć prirode i tajne koje su malo tko znao razumjeti.

"Zašto bi to trebalo mene zanimati?" upitao je naposljetku, glasom koji nije odavao nikakve osjećaje.

"Jer šuma ne umire sama od sebe," nastavila je Liora, ne odvraćajući pogled. "Netko, ili nešto, uzrokovalo je njezinu propast. I taj utjecaj se širi. Selo je na rubu očaja, ljudi se razbolijevaju, zemlja odbija rađati plodove. Ako se ovo ne zaustavi, sve će propasti."

Vinno je duboko udahnuo, osjećajući težinu njezinih riječi. Znao je da nije običan čovjek. S vremenom, naučio je prihvatiti svoju povezanost s prirodom, sa zemljom i šumom, ali rijetko je dopuštao sebi da djeluje na temelju toga. Sada, međutim, čuo je vapaj za pomoć, jedan koji nije mogao zanemariti.

"I što očekuješ od mene?" upitao je, iako je u sebi već znao odgovor.

"Vratiti šumu u život," rekla je Liora tiho, ali s neskrivenom nadom u glasu. "Ako itko može obnoviti ono što je uništeno, to si ti."

Vinno je ponovno pogledao u vatru. Plamen je sada bio slabiji, ali još uvijek dovoljno jak da pruži toplinu. Njegov život u ovoj kolibi bio je jednostavan, gotovo izoliran, ali možda je bilo vrijeme da se suoči s nečim većim. S nečim što je u srcu oduvijek znao da je njegova sudbina.

Nakon onoga što je izgledalo kao cijela vječnost, Vinno je konačno kimnuo glavom. "Vodi me do te šume," rekao je tiho. "Vidjet ćemo što se može učiniti."

Liora se prvi put osmjehnula, jedva primjetno, ali dovoljno da Vinno shvati koliko je njezino srce olakšano njegovim pristankom. Ustala je, spremna da ga vodi, a on je još jednom pogledao svoju kolibu. Znao je da je ovo možda posljednji put da će je vidjeti ovakvu kakva jest.

Sa smirenom odlučnošću, Vinno je ugasio vatru, uzeo svoj mač i krenuo prema vratima. Noć je bila mračna, oluja još uvijek jaka, ali sada je imao cilj pred sobom, nešto što je moglo promijeniti sudbinu ne samo njega, nego i cijelog sela.

Izašao je u noć, korak po korak, slijedeći Lioru prema nepoznatoj budućnosti.