Dok sam ležala zatvorenih očiju, činilo se kao da godine prolaze u mojoj glavi. Svaki trenutak bio je mutan i prosoto dalek. Kada sam napokon podigla pogled, vidjela sam nju. Stajala je ispred mene, a taj njen pogled nosio je mješavinu topline i nadrndanosti. Brzo sam se uspravilla, krenuh nesto reci, ali ona me preduhitrila.
"I evo nas opet. Nije dugo prošlo, ha?"
Rekla je s blagim osmijehom. Nijemo sam je gledala. U jednu ruku, bilo mi je drago što je vidim, ali kroz mene se provlačio osjećaj straha, poput nekog nerazjašnjenog pritiska, nakon par sekundi konačno sam progovorila,
"Evo...opet...Kakva li me kletva sad napala?"
Ona se nasmija i odgovori
"Ni jedna, ne brini."
Na trenutak sam ostala zbunjena, a zatim sam je pitala
"Šta ću onda ovdje?"
Sjela je pored mene, ubrajući mali cvijet i stavljajući ga u kosu, te rece
"Trebalo mi je malo društva. Rekoh, dobro bi mi došlo tvoje."
Osjećajući dozu olakšanja, nasmijala sam se i rekla
"Nadam se da je samo to u pitanju."
Njeno lice se u trenutku uozbiljilo. Pogledala me tik u oči i rekla
"Šalim se, naravno. Vidjela sam da smo prošli put pricale o svemu, ali ne i o najbitnijoj stvar, o tebi."
Zbunjeno sam je pogledala i rekla
"O meni? Šta tačno?"
Ustade se i krenu da skakuce kroz poljanu cvjeca i nastavi
"Zaboravila sam da te uputim u tvoje moći. Dvoumila sam se koliko je to pametno jer ti neka saznanja mogu teže pasti, ali došla sam do zaključka da zaslužuješ da znaš."
Njene riječi kao da su krenule da odzvanjaju u mojoj glavi...
"Moći? Kakve moći?"
Pitanja su se nizala u mojoj glavi i opet je upitah
"Šta trebam da znam?"
Umjesto odgovora, ustala se, pružila mi je ruke i rekla
"Ustaj, znas sta trebaš da radis"
Bez mnogo razmišljanja, ustala sam i pruzila joj ruke.
...
U sljedećem trenutku, osjetila sam onaj isti snažan bljesak. Kada sam otvorila oči, našle smo se u unutrašnjosti male kolibe. U njoj su stajali stariji muškarac i žena. Žena je zajedno sa muzem nježno milovala bebu u naručju, djelovali su dosta srecno ali opet nisam znala o čemu se bas radi, medjutim ona se okrenu ka meni i upita me
"Prepoznaješ li ih možda?"
Zbunjena, samo sam odmahnula glavom.
"Ne... Prvi put ih vidim."
"Pridji bliže"
Rekla je, pokazavši rukom. Prišle smo do njih troje i ona me opet upita
"Jel ti sad malo jasnije? Beba... Podsjeća li te na nekoga?"
Osjećaj neprijatnosti u meni rastao je svakim njenim pitanjem....sta treba da predstavlja sve ovo....
"Ne. Ništa mi nije poznato,"
Odgovorila sam iskreno
"Pruži ruke. Možda ti sljedeća stvar pomogne."
rece pružajući mi ruke
...
Opet našle smo se na drugom mjestu, na kraju nepoznate ulice, pokraj manje kapije. Ispred nas je stajala uplakana žena s djetetom u rukama. Posmatrala sam je dok su joj suze klizile niz lice..."Ne brini," šapnula je žena djetetu, "čuvaću te kao da si moja" mogla sam cuti zenu kako kroz suze tjesi dijete
Okrenula sam se prema mojoj saputnici i upitala je
"Kakve veze ovo ima sad? Ništa mi nije jasno."
Ona se samo nasmija, uhvati me za ruku i sledeci bljesak odvede nas na novo mjesto. Sada smo bile u vidno drugacijoj kući. Vidjela sam istu ženu od maloprije, ali ovoga puta s osmijehom na licu dok je ninala isto dijete. Muškarac, vjerovatno njen muž, bio je zauzet igrom s mlađom djevojčicom. Ta djevojčica... Bio je to lik koji je menj bio dosta poznat, Tamae.....
Šokirana, okrenula sam se prema njoj i glasnije rekla
"Šta je ovo? Ništa mi nije jasno. Reci mi već jednom sta sve ovo treba da znaci koji moj"
Smireno me pogledala i pitala
"Zar ne mozes sama da zakljucis?"
Primakla sam joj se i rekla sa malo uzvisenim tonom
"Daj samo mi reci sta se desava"
Izdahnula je i nastavila
"Uh, okej.....znas, sve ono sto su ti oduvjek pricali, tvoji ostali clanovi porodice, kao i Tamae, nije zapravo bila istina, neki su znali a neki nisu. Sve sto su ti pricali vezano za tvoje roditelje nije istina, muz i zena koje smo imali priliku da vidimo u prvom scenariju su zapravo tvoji roditelji. Vidis tvoji pravi pravi roditelji su na zalost ubijeni od strane grupe ninji. Tog dana najbolja drugarica tvoje majke, Himari, zatekla je bezivotna tjela njih dvoje, medjutim ti si bila postedjena. Tog trenutka ona je tebe uzela i odlucila te podici kao svoje dijete. Na zalost svega par godina kasnije ista sudbina stigla je i Himari i Hayata, u ciju si tragicnu pricu vjerovatno upućena."
U trenutku osjetih kao da je hiljadu metkova proslo kroz mene. Talas emocija me preplavio....sve što sam mislila da znam bila je laž. Nisam mogla izustiti ni riječ, samo sam gledala lica koja su me okruživala...Nakon nekoliko minuta tišine, upitala sam je
"Ali... Kakve veze sve to ima sa mnom i mojim moćima?"
Rekoh dok su mi oci vidno bile pune suza
"Znaš, tvoji biološki roditelji bili su ugledni članovi Yamanaka klana. Posjeduješ njihove moći, tako da shodno tome posjedujes moci vladanja tehnikama koje koriste Yamanaka ninje"
Zastala sam na trenutak, pokušavajući procesuirati ono što mi je rekla.
"Yamanaka klan?"
Ponovila sam kao da nisam dobro čula. Znala sam ponešto o njihovim tehnikama, kontrola misli, čitanje i slicno...Ali opet....
"Ne znam...Mislim, sta sad ja mogu odjednom koristiti njihove tehnike?"
Upitah je, osjećajući kako mi glas lagano puca. Ona se nasmiješila i rece
"Već ih koristiš, samo što toga nisi svjesna. Tvoje intuicije, tvoje sposobnosti povezivanja sa ljudima, kao i dobro razumijevanje drugih sve to su tragovi tvojih Yamanaka gena. Ali sada je vrijeme da naučiš kako da ih u potpunosti koristiš. Samo moraš prihvatiti ono što jesi kao i sve ono sta te sleduje."
Gledala sam je s nevjericom. Sve ovo djelovalo je kao san, pa tehnički, i jeste bio san, ali osjećao se stvarnijim od stvarnosti. Počela sam osjećati vrtlog emocija, mijesala se doza ponosa što sam povezana sa tako moćnim klanom, ali odgovornost koja dolazi s tim.
"Ali zašto sada? Zašto mi to govoriš sad?"
Upitala sam je
"Zato, uz moci koje si stekla nedavno kao i sa svim tehnikama koje Yamanake posjeduju, imas samsu da posjedujes veliku moc."
Pogledala sam je tiho, pokušavajući se pronaći u njenim riječima. Samo sam stajala tu, u tisini i taman sto sam krenula nešto da kažem, uhvatila me za ruke, i vec sledeceg trenutka bivamo vracene na meni vec dobro poznato mjesto.
...
Nakon sto smo vracene nazad u bijelu beskonačnost, sjela je nazad na tlo i krenula lagano da čupa latice i rece
"Znaš, uz svu moć koju sada posjeduješ, možeš izuzetno dobro da napreduješ. Samo vježbaj i vjeruj mi, bićeš sve jača i jača."
Pogledala sam je s nevjericom, boreći se s bujicom emocija, i malo glasnije rekla
"UPRAVO SAM SAZNALA DA CIJELI ZIVOT ZIVIM U LAZI, I STA OCEKUJES SAD, DA NASTAVIM DA ZIVIM KAO DA NISTA NIJE BILO A?"
Ona se samo nasmijala, kao da joj je moja histerija bila simpatična. Njen mirni izraz dodatno me iritirao, kroz osmjeh mi rece
"Naravno da očekujem. Nisi sve ovo saznala za džabe. Sigurna sam da ćeš sa svim ovim daleko dogurati ne brini"
Zabezeknuto sam je pogledala, osjećajući kako mi se glas pojačava dok sam odgovarala
"Daleko dogurati? Šta da radim sad? Da se ponašam kao da se ništa nije desilo? Da slavim ove nove 'moći'? Na kraju krajeva, šta da kažem Tamae, za koju sam upravo saznala da mi nije jebena sestra?"
Ona se samo opustila, ležeći nazad na cvjetnu poljanu, i mirno rekla
"Samo zato što vas nije rodila ista majka ne pravi razliku. Vi ste se podigle zajedno, prošle ste toliko toga zajedno, i to da li ste vi sestre ili ne, ne mijenja ljubav i povezanost koju imate."
Njene riječi, iako jednostavne, duboko su me pogodile. Bila je u pravu. Tamae bih voljela u svakom životu, u svakoj formi. Bez obzira na sve, ona je bila moja porodica. Nakon nekoliko dugih minuta tišine, osjetila sam kako se u meni budi neki mir. Polako sam prihvatala sve što mi je rekla, korak po korak.
...
Legla sam pored nje, gledajući u beskrajan prostor koji nas je okruzivao i rekoh
"Hvala ti još jednom. Vjerujem da će mi ovo sve biti korisno."
Ona se samo nasmija i odgovori
"Nema na čemu. Izvini ako je sve ovo bilo malo iznenada."
Nasmijah se i prije nego što sam stigla bilo šta da dodam, uvidjela sam da ona polako krece da blijedi zajedno sa cvjetovima oko nas. Svaki drečavo crveni cvijet polako je gubio boju, stapajući se sa tlom. Brzo sam ustala uspaniceno, ali ona se samo lagamo ispravila i rekla
"Ne zaboravi ono što sam ti rekla...Vidimo se."
...
U tom trenutku, osjetila sam isti tup udarac po glavi, opet kao da me neko pogodio tiganjem po glavi....vtf
______________________________
Trgnula sam se iz kreveta, srce mi je ubrzano lupalo. Pogledala sam na sat i shvatila da sam spavala gotovo cijeli dan. Ustala sam, otišla pravo u toalet i umila se hladnom vodom. Nakon što sam se umila, ostala sam naslonjena na umivaonik, gledajući svoj odraz u ogledalu. Misli su mi bile poput tornada, vrtjele su se bez prestanka...
...
Hodajući prema dnevnom boravku, osjetila sam kako me svaka saksija cvijeća koje sam brižno njegovala podsjeća na riječi te mistik žene. “Uz sve ovo, bićeš jača. Više nego što možeš zamisliti,” iznova je odzvanjalo u meni. Približila sam se terasi i sjela na ogradu. Pogled na selo koje je kisa lagano oblivala, zajedno sa zvjezdanim nebom i blagi povjetaracem koji je nosio miris mog cvijeća polako su me smirivali.
...
Razmišljala sam o Tamae....da li da joj kažem.....Ona je ipak oduvjek bila moj oslonac, neko koga sam uvijek smatrala dijelom sebe. Prava istina neće umanjiti naš odnos, ali mogla bi da ga poljulja.....ne sada....odlučila sam tiho za sebe. Neke stvari treba pustiti da same pronađu svoj trenutak...
