Kenova kuća

Kuća u kojoj živi Ken. Smeštena je na kraju urbanog dela, bliže obodima samog sela i blizu vodopada koji ga okružuju. Napravljena od drveta i građena starim stilom, stoji tako netaknuta od samog nastanka Sela Vodopada. Ima dve spavaće sobe, kuhinju, dnevnu sobu iz koje se stupa na balkon, kupatilo i malu trpezariju.

Svakoga dana sam se budio išao na akademiju, onda sam se vraćao kući, gdje sam uglavnom ljenčario jer sam mislio da mi je onaj jedan jutsu bio dovoljan za sada, a nije mi ga se dalo usavršavati jer bih bio previše iscrpljen od korištenja tog jutsua. Mogao sam ga samo izvesti jedanput i nisam ga mogao dugo zadržati u kontroli duže od pola minute.

(Sutra dan) "Još jedan dan" mislio sam "Naučio sam samo jedan jutsu i čak ni njega ne mogu dugo i više puta na dan koristiti." "ZNAM!!! Mogao bih učiti neke manje zahtjevne jutsue dok ne budem jači za ove naprednije " tako sam počeo učiti jutsue koji su korisni i laki za naučiti ili barem poboljšati preciznost.
.

"Kada si malo bolje razmislim bolje da učim teoriju o ninjama, o vrstama ninjutsua i o ostalim pravilima i stvarima koje ninja treba znati. Mislim da sam preumoran da koristim i ono malo chakre što mi je ostalo." Tako sam učio o klanovima i njihovim sposobnostima kao što su (Uchiha, Uzumaki, Senju, Nara, Hatake itd.) , naučio sam o chakra nature (i za sada znam da samo imam lighting chakra nature), o oružijima i kako ih kombinirati s chakrom, o summon jutsuima itd.

Učio sam i o osnovnim pravilima koja ninja mora znati o geninima, chuninima, juninima itd.

U mojoj kući vlada tišina, osim zvuka drveta koje pucketa u vatri. Danas sam odlučio vježbati taijutsu udarce na drvenom stupu koji sam postavio u stražnjem dijelu sobe. Znoj se cijedi niz moje lice dok ponavljam svaki pokret, usavršavajući preciznost i snagu. Znam da samo kroz kontinuiranu praksu mogu postati jači i spremniji za nadolazeće izazove. U svojoj kući, ja sam svoj najveći suparnik.

Sjedim za stolom u svojoj kući, okružen starim svitcima i bilješkama koje sam prikupio i ovih dana proučavao. Pokušavam otkriti nove tehnike i razviti svoje vještine. Ovdje u miru kuće mogu se koncentrirati na trening i usavršavanje tehnika munjevite čakre. Iako mi nedostaju odmori, ponekad je važno odvojiti vrijeme za meditaciju i pripremu za ono što dolazi.

Listajući svitak, uočavam nejasne simbole, gotovo izbrisane vremenom. Nešto u njima mi privlači pažnju, pa odlučujem pokušati usmjeriti svoju energiju kroz njih. Sjedam na pod, stavljam svitak ispred sebe i fokusiram se, puštajući da mi čakra teče kroz ruke. Zrak oko mene postaje napet, a mali bljeskovi munje titraju između mojih prstiju.

Na trenutak, osjetim da shvaćam tehniku, ali odjednom gubim kontrolu. Munje se raspršuju po sobi, udarajući u zidove i ostavljajući tragove oštećenja. Miris spaljenog drveta ispunjava prostoriju. Duboko udahnem, osjećajući peckanje u prstima, ali u meni raste odlučnost. Znam da još nisam spreman, ali neće me ovo zaustaviti. Kiša počinje jače padati, a njeni udarci o krov čine se kao ritam koji prati moj napor. Ispred mene je novi izazov i cilj.

Noć je, a tihi šum kiše ispunjava moju kuću, dok kapljice ritmično udaraju o prozore. U ovoj tišini, sjedim u sredini dnevne sobe, s upaljenom svijećom koja baca treperavo svjetlo po zidovima. Plamen stvara sjenke koje plešu oko mene, dok prelistavam još jedan drevni svitak. Ovaj put ne tražim moćniju tehniku, već nešto dublje—razumijevanje same prirode svoje čakre.

Osjećam potrebu za povezivanjem sa snagama koje ne dolaze izravno iz borbe, već iz svijeta oko mene. Ovdje, između zidova moje kuće, pokušavam pronaći harmoniju i smirenje. Zatvaram oči i usmjeravam dah, puštajući da se ritam kiše stapa s mojim disanjem. Osjećam kako energija struji mojim tijelom, lagano vibrira kroz moje ruke i spaja se s toplinom plamena ispred mene.

Moje misli se usmjeravaju prema prošlim borbama, prema trenucima kada sam se osjećao na rubu, kada je svaki udarac i svaki potez mogao biti posljednji. Ali sada, unutar ove kuće, svaki udah donosi osjećaj sigurnosti, a svaki izdah oslobađa napetost.

Otvaram oči i fokusiram se na plamen svijeće. Pratim njegovo kretanje, način na koji se povija prema nevidljivim strujanjima zraka u sobi. Pokušavam uskladiti svoju čakru s tim pokretom, slati male impulse energije prema plamenu, nastojeći da ga pomaknem.

Barem na trenutak zapleše u ritmu mog disanja. Treba mi nevjerojatna koncentracija, a svaki put kad izgubim fokus, plamen ostaje miran, kao da me izaziva na još jedan pokušaj. Vrijeme prolazi, ali ne znam koliko. Osjećam se kao da sam na rubu nečeg novog, nečeg što nisam mogao osjetiti u napetim trenucima bitki

Tada, gotovo neprimjetno, plamen se pomakne. Samo za djelić sekunde, ali bio je to odgovor na moju energiju. Ne mogu sakriti osmijeh. To je mali korak, gotovo nebitan za one koji traže samo moć, ali za mene, ovaj trenutak znači da sam na pravom putu. Pogotovo zato jer sam znam da nemam nikakvog talenta i potencijala.

Ostavljam svitak sa strane i ugasim svijeću, promatrajući kako dim spiralno izlazi iz fitilja. Kuća se ponovno umiruje, kiša ne prestaje padati, ali za mene ovaj mali trenutak znači više nego što bi itko mogao razumjeti. U ovoj kući, pronašao sam novu svrhu, novi izazov—razumijevanje svijeta koji me okružuje i sebe u njemu.

Odlučujem se malo prošetati gradom i okolnim mjestima da vidim što se tamo radi i ima li nešto zanimljivo za mene ili barem da upoznam nekog prijatelja ili partnera za trening.

Vratio sam se s putovanja. Tokom putovanja sam shvatio da sam preslab i da moram još puno trenirati da bih ostvario svoje ciljeve.

Počeo sam odmah trenirati. Otišao sam iza svoje kuće u dovorište gdje imam prostor i opremu za treniranje.

Počeo sam trining s jednim jako laganim jutsuom kojeg sam našao u svojoj kući, jutsu zove clone jutsu s ovim jutsuom stvaram klona i mogu raditi s njime što god želim. 


 prvih par sati jutsu mi nije bio jasan i nije mi išlo baš najbolje, te su mi klonovi stalno izgledali ovako.

Ali nakon nekoliko sati konačno sam uspio: "CLONE JUTSU"  #card11            



"Uspio sam! Sada mogu ići dalje na iduću tehniku ali tog trenutka."
Ali sam tog trenutka pao na pod nisam  imao više chakre i morao sam se ići odmoriti.

Sljedeći jutsu je jutsu zamjene ali sada to neće pretstavljati problem ili hoće? 
Nisam prvo razmišljao o tome, ali sam uvidio problem ako moj klon baci kunai na mene i moj jutsu zamjene ne uspije kunai će me pogoditi, a to neće biti dobro za mene. Pa sam mislio adko moj klon nauči jutsu zamjene možda ću ga i ja naučiti. #card11 Stavio sam nešto chakre u svoga klona da se može zamjeniti #card12            
I već nakon četvrtog bacanja kunaija klon je uspio izvesti jutsu

 Kada sam poništio jutsu shvatio sam način na koji se taj jutsu koristi.

kada je moj klon bacio kunai i kada sam ja pokušao izvesti jutsu uspjelo je

Vratio sam se unutar svoje kuće za odmor od ovog napornog dana, naučio sam nove jutsue koji su korisni i pobočjšali su mi kontrolu i jačinu chakre.

Ponekad, dok sjedim u ovoj kući i slušam šum vjetra kroz prozore, misli mi odlutaju u prošlost. Sjećam se djetinjstva, dana kada je svijet bio jednostavniji, ali i pun neizvjesnosti. Moja obitelj nije bila velika, ali bila je sve što sam poznavao.

Majka je bila nježna i tiha, uvijek brinući o svakodnevnim sitnicama koje su činile naš dom toplim i sigurnim. Sjećam se kako je njezin osmijeh mogao otjerati i najgore tmurne oblake, čak i onda kada smo prolazili kroz teška vremena.

Otac je bio suprotnost—čovjek ozbiljnog pogleda i čvrstog stava, ratnik koji je rijetko pokazivao svoje osjećaje. Ali kad je bio kod kuće, njegovo prisustvo ispunjavalo je prostoriju. Znao sam da je njegovo srce bilo uvijek s nama, iako nije uvijek znao kako to pokazati.

Nije često govorio o svojim misijama, ali svaki put kada bi se vratio kući, donosio bi sa sobom priče i svitke iz dalekih krajeva. Bio je to njegov način da mi pokaže svijet izvan granica našeg sela, svijet koji ću jednog dana i sam istražiti.

Bilo je teško pročitati njegove misli i osjećaje, ali kada bi nam posvetio trenutke svoje pažnje, znali smo da smo uistinu voljeni.

Učio me mnogim stvarima—o strategiji, o tome kako čitati protivnika i kako uvijek zadržati hladnu glavu, bez obzira na to koliko su okolnosti bile teške.Bilo je teško pročitati njegove misli i osjećaje, ali kada bi nam posvetio trenutke svoje pažnje, znali smo da smo uistinu voljeni.

Često bi mi rekao: "Snaga bez razuma ne znači ništa. Nauči kontrolirati sebe, i tek tada ćeš moći kontrolirati svijet oko sebe." Ali čak i s tom mudrošću, bilo je trenutaka kada je briga preplavila njegove oči, kada bi pomislio da ja nisam primijetio njegovu zabrinutost za našu obitelj i selo.

Moj otac je bio jak shinobi i uvijek je išao na najteže misije

Ali te misije su bile opasne. Sjećam se dana kada je otišao na posljednju od njih, obećavajući da će se vratiti uskoro. Bila je to misija koja je zahtijevala svu njegovu pažnju, jer prijetnja koja se nadvila nad selo nije bila obična.

Tog kobnog dana, napad je iznenada pogodio selo. Dok je moj otac bio u borbi na fronti, ja sam ostao kod kuće s majkom. Neprijatelj je bio snažniji nego što smo očekivali, a selo nije bilo spremno.

Sjećam se eksplozija i zvuka borbe u daljini, ali najveći strah osjetio sam kada su se sjenke pojavile ispred našeg doma. Majka me pokušala zaštititi, ali sve se dogodilo prebrzo. U napadu, ona je izgubila život, a ja sam ostao sakriven, nemoćan i prestrašen.

Kada se otac vratio, bilo je prekasno. Njegov je pogled bio pun tuge, ali nikada nije pustio suzu. Umjesto toga, zakleo se da će pronaći one koji su odgovorni za gubitak naše obitelji. Postao je još hladniji, još usamljeniji, posvećen svom cilju. S vremenom, izgubio je i sebe u toj potrazi, pokušavajući se nositi s gubitkom na svoj način.

Ubrzo nakon toga, on si je oduzeo život, ostavljajući me samog u kući koja je nekada bila ispunjena smijehom. Nisam znao je li si to napravio zbog tuge ili je i on postao žrtva rata i mržnje koja je prožimala naš svijet? Ostavio mi je samo sjećanja i svitke, vodiče prema snazi koju sam morao razviti da bih preživio i možda, jednog dana, pronašao odgovore koje sam tražio.

Sada, dok sjedim u kući, okružen tim uspomenama, trudim se ispuniti ono što je moj otac vjerovao da mogu postati. Pokušavam razumjeti njegovu hladnoću, njegovu žrtvu i njegovu bol. Ova tišina sada je moj saveznik, a sjećanje na njih je ono što me gura naprijed. Možda ih više nema, ali svaki moj korak, svaki moj napredak, posvećen je njima. Živim s nadom da će njihova žrtva, jednog dana, imati smisla.

Kiša je prestala padati, a sunce se konačno probija kroz oblake. Odlučujem da je pravo vrijeme da odem do trgovine i opskrbim se svježim namirnicama. Zalihe u kući su mi pri kraju, a želim pripremiti nešto posebno danas.

Dok izlazim iz kuće, osjećam svježinu zraka. Hodam prema trgovini u susjedstvu, promatrajući kako se kapljice kiše još uvijek slijevaju s krovova. Ljudi oko mene vraćaju se u svakodnevicu nakon oluje, a ja osjećam kako mi povratak rutini donosi određeni mir.

Dolazim do trgovine i otvaram vrata. Unutra me dočekuje miris svježeg povrća i zvuk blagajni. Uzimam košaricu i počinjem polako hodati između redova, tražeći sve što mi treba.

Uzimam nekoliko svježih rajčica, crveni luk i malo zelenila. Ne želim previše toga jer planiram jednostavno jelo, ali znam da će mi trebati sve osnovne namirnice kako bih dobio bogat okus.

Na red dolazi meso. Biram komad piletine, dovoljno sočan za dobar gulaš, ali lagan za pripremu. Sjećam se recepata koje je majka pripremala i nadam se da ću uspjeti barem približno pogoditi njezin okus.

Zatim prelazim na rižu i tjesteninu. Pomišljam koji prilog će se bolje uklopiti u današnji plan. Odlučujem se za rižu—njezina jednostavnost uvijek se dobro slaže s pikantnijim jelima.

Na kraju, uzimam još malo začina. Na policama pronalazim korijander, češnjak u prahu i malo ljutih papričica. Sve što će mi pomoći da oživim okuse koje želim postići.

Dolazim do blagajne, i dok čekam u redu, razmišljam o svim mogućim kombinacijama koje bih mogao napraviti s ovim sastojcima. Osjećam glad, ali i uzbuđenje jer će mi kuhanje danas biti poput male misije.

Platim sve što sam kupio i izlazim iz trgovine s vrećicama u rukama. Osjećam težinu namirnica i to me podsjeća na dane kada sam donosio plijen iz misija. Ovaj put, to su samo sastojci za jednostavno jelo.

Na putu prema kući, prolazim pokraj mirnih ulica sela, i razmišljam o tome koliko su ovi jednostavni trenuci vrijedni. Možda nije borba na život i smrt, ali postoji nešto posebno u ovim običnim danima.

Konačno dolazim kući i ostavljam vrećice na kuhinjski stol. Raspakiram namirnice i organiziram ih ispred sebe. Prvi korak je uvijek taj koji odlučuje kako će sve ispasti—počinjem s rezanjem povrća.

Rajčice i crveni luk sjeckam na male komadiće, dok mi kuhinjom počinje širiti miris svježeg povrća. Pripremam lonac za pirjanje i uključujem vatru. Ulje počinje cvrčati, i lagano dodajem povrće u njega.

Dok se povrće dinsta, uzimam komad piletine i narežem ga na kockice. Dodajem ga u lonac, i slušam kako se meso prži i otpušta svoje sokove, miješajući se s aromom luka i rajčica. Sjećanja na kuhinju iz djetinjstva oživljavaju.