Kenova kuća

First topic message reminder :

Kuća u kojoj živi Ken. Smeštena je na kraju urbanog dela, bliže obodima samog sela i blizu vodopada koji ga okružuju. Napravljena od drveta i građena starim stilom, stoji tako netaknuta od samog nastanka Sela Vodopada. Ima dve spavaće sobe, kuhinju, dnevnu sobu iz koje se stupa na balkon, kupatilo i malu trpezariju.

Dodajem malo začina—sol, papar, korijander i prstohvat ljutih papričica. Lonac se puni bogatim mirisima, a osjećam se kao da uspijevam uhvatiti dio okusa iz prošlih vremena. Sad samo treba pustiti da sve lagano kuha.

Započinjem s pripremom riže, stavljajući je u vodu i čekajući da prokuha. Dok se riža kuha, sjedam na stolicu pored štednjaka i razmišljam o jednostavnosti ovih trenutaka—u tom miru nalazim smisao.

Nakon dvadesetak minuta, jelo je skoro gotovo. Umak se zgusnuo, meso je mekano, a riža je savršeno kuhana. Stavljam sve na tanjur i gledam rezultat svog truda. Znam da bi se obitelj ponosila.

Sjedam za stol, uzimam prve zalogaje i osjetim toplinu i bogatstvo okusa. Savršen spoj začina i mesa. Ne mogu a da se ne nasmiješim dok uživam u svakom zalogaju—ovo je pravi užitak nakon dana provedenog vani.

Dok jedem, gledam kroz prozor i promatram kako sunce zalazi. Jelo me ispunjava ne samo hranom, već i osjećajem ispunjenosti. Ova jednostavna rutina podsjeća me koliko su važni mali trenuci, čak i kad nema opasnosti ili borbe.

Nakon što završim s jelom, perem suđe i vraćam kuhinju u red. Posljednji mirisi začina još uvijek lebde u zraku, a osjećam umor, ali i zadovoljstvo zbog toga što sam se pobrinuo za sebe na ovaj način.

Večer je stigla, i sada sjedim u tišini svoje kuće, zadovoljan onim što sam napravio danas. Običan odlazak u trgovinu i kuhanje postali su podsjetnik na to koliko je svaki trenutak vrijedan. Sutra me možda čeka novi izazov, ali večeras sam zahvalan na ovoj maloj pobjedi.

Budim rano se prije zore, svjestan tišine koja ispunjava kuću. Otvaram prozor i osjećam hladan povjetarac koji ulazi unutra. Pogledom pratim prve zrake sunca koje obasjavaju selo, razmišljajući o jednostavnim stvarima koje bih mogao raditi danas kako bih ispunio dan.

Pripremam doručak – tost s jajima i malo povrća sa strane. Dok voda ključa za čaj, sjedam za stol i promatram svoj odraz u staklu prozora. Uživam u jednostavnom, toplom obroku, svjestan koliko su ovakvi trenuci važni za održavanje unutarnjeg mira.

Nakon doručka, odlučujem pospremiti kuhinju i sav nered. Spremam suđe, brišem radne površine i perem posude. Ovaj jednostavan zadatak pomaže mi da osjetim kontrolu nad okolinom i usmjerim misli na nešto praktično. Također, osjećaj čistoće u prostoru donosi mi zadovoljstvo.

Prelazim na dnevni boravak, gdje slažem knjige i stare svitke koje su se nagomilale po stolu. Pažljivo vraćam svaki svitak na njegovo mjesto, prisjećajući se dana kada sam ih proučavao. Dok pregledavam stranice, zapažam poneku bilješku koju sam davno zaboravio.

Nakon čišćenja, odlazim u dvorište i odlučujem posvetiti se vrtu. Na nekoliko biljaka su se pojavili prvi cvjetovi, i pažljivo ih pregledavam kako bih vidio treba li im više vode. Zalijevam biljke i pažljivo uklanjam suho lišće koje bi moglo ometati njihov rast.

Dok radim u vrtu, razmišljam o tome kako bih mogao proširiti gredicu i dodati nove vrste bilja. Možda bih mogao posaditi više začinskih biljaka kako bih imao svježe začine za kuhanje. Pravim mentalnu bilješku da kasnije odem do tržnice po sjeme.

Po završetku posla u vrtu, odlazim do obližnjeg potoka. Voda je hladna i bistro teče preko kamenja. Uzimam trenutak da sjednem pored potoka i slušam zvukove prirode. U tom miru, osjećam kako mi se um i tijelo opuštaju i smiruju.

Na povratku iz potoka, srećem stariju gospođu iz susjedstva. Razmjenjujemo nekoliko riječi o vremenu i njenim unucima. Ona mi uvijek donosi osjećaj topline jer me podsjeća na vlastitu obitelj. Na kraju joj obećavam da ću joj pomoći oko nekih poslova u vrtu.

Dolazim kući i pripremam lagani ručak – povrtna juha s domaćim kruhom. Dok juha kuha na laganoj vatri, prelistavam stare knjige na polici. Neke od njih su me inspirirale u prošlosti i sada mi bude nostalgiju, prisjećajući me na jednostavne radosti djetinjstva.

Nakon ručka, sjedim na verandi i promatram oblake kako prolaze iznad sela. Uzimam papir i olovku i počinjem crtati obrise planina u daljini. Nisam neki umjetnik, ali crtanje mi pomaže da usmjerim misli i opustim se. Zaboravljam na vrijeme dok skiciram.

Završavam skicu i odlučujem posjetiti knjižnicu u selu. Hodajući kroz ulice, pozdravljam poznanike i prijatelje. Knjižnica je mala, ali puna dragocjenih tekstova i svitaka i najbitnije znanja. Uživam u mirisu starih stranica i osjećam kako se gubim među rijetkim i zanimljivim pričama.

U knjižnici nalazim nekoliko knjiga o povijesti sela i o legendama starih vremena. Započinjem čitati jednu od njih, zanimajući se za priče o starim bitkama i herojima. Knjiga me uvuče u svoj svijet i zaboravim na sve oko sebe dok upijam riječi.

Kada završim s čitanjem, vraćam knjige na mjesto i zahvaljujem se knjižničarki. Odlučujem prošetati kroz stari dio sela prije nego se vratim kući. Uvijek me fasciniraju stare građevine i njihova povijest. Promatram detalje na fasadama i pokušavam zamisliti kako su nekada izgledale.

Na putu nazad, odlučujem stati kod pekarnice i kupiti svježe pecivo. Miris svježe pečenih peciva ispunjava zrak, i odmah me vraća u dane kada sam kao dijete dolazio ovdje sa roditeljima. Kupujem nekoliko kiflica, planirajući da ih kasnije pojedem uz čaj.

Vraćam se kući s toplim pecivom u ruci. Dok ga jedem uz šalicu čaja, razmišljam o tome koliko su ovakvi mali trenuci važni. Ne treba mi puno da se osjećam sretan, samo malo mira i zadovoljstva u ovim jednostavnim svakodnevnim radnjama.

Nakon kratkog odmora, odlučujem pospremiti staru škrinju u kojoj čuvam uspomene iz djetinjstva. Otvaram je i pronalazim stare fotografije, pisma i sitnice koje sam skupljao kao klinac. Svaki predmet budi sjećanje na prošlost, obitelj, dobre u loše uspomene i donosi osmijeh na lice.

Među starim stvarima pronalazim i dječji dnevnik u koji sam zapisivao svoje prve misli o životu. Čitam stranice i prisjećam se vremena kada je svijet izgledao jednostavnije, kada sam se divio svakom novom danu i malim avanturama koje su me čekale.

Po završetku prebiranja po uspomenama, zaključavam škrinju i vraćam je na svoje mjesto. Osjećam kako me nostalgija obuzima, ali i kako me podsjeća na to koliko sam daleko stigao od tih dana. Možda je život postao složeniji, ali i dalje cijenim te jednostavne radosti.

Popodne odlučujem otići do tržnice i provjeriti što se nudi. Tržnica je uvijek puna života—ljudi se cjenkaju, prodavači glasno nude svoje proizvode, a zrak je ispunjen mirisima svježeg voća i povrća. Odlučujem kupiti malo svježih namirnica za sutrašnje obroke i današnju večeru.

Hodajući kroz tržnicu, nalazim štand sa začinskim biljem i kupujem malo bosiljka, origana i mente. Prodavačica mi daje i nekoliko savjeta o tome kako najbolje koristiti začine u kuhanju. Zadovoljan svojim ulovom, vraćam se kući s idejama za nove recepte.

Po povratku kući, odlučujem se opustiti uz čitanje jedne od knjiga koje sam ranije posudio iz knjižnice. Knjiga je o avanturama jednog starog ratnika, razmišljao sam možda nabaviti knjigu koja više govori o Shigeru Hatake i iako mi nedostaju dani misija, uživam u priči o njegovim putovanjima kroz nepoznate krajeve.

Dok čitam, sunce polako zalazi i dnevna svjetlost sunca prelazi u topli čar narančaste nijanse. Odlazim do prozora i promatram zalazak sunca, diveći se ljepoti neba. Uvijek me fasciniralo kako priroda može biti tako jednostavna, a tako veličanstvena i prekrasna.

Nakon čitanja, palim svijeću na stolu i odlučujem pisati pismo starom prijatelju koji je otišao iz sela. U pismu pišem o svojim svakodnevnim rutinama, o životu u selu i o tome kako se nosim sa svim promjenama. Pismo mi pomaže da se osjećam bliže onima koji su daleko.

Nakon pisanja pisma, odlučujem isprobati novi recept za večeru. Pripremam povrće za pečenje i začinjavam ga mješavinom začina koju sam kupio ranije. Miris povrća koje se peče u pećnici ispunjava cijelu kuću, i jedva čekam da vidim kako će ispasti.

Dok se povrće polako peče, sjedam uz prozor, dok pijem posljednju šalicu čaja za danas. Slušam zvukove noći kako se polako uvlače u mrak sela. Tu i tamo čujem korake prolaznika i osjetim lagani povjetarac koji ulazi kroz otvoren prozor.

Danas je dan kada ću ići na misiju. Na stolu su složeni svici, osnovna oprema, kunai i shuriken. Provjeravam sve nekoliko puta, ne želim zaboraviti ništa bitno. Misija nije jednostavna, pa moram biti potpuno spreman za sve moguće situacije koje me mogu zateći.

Otvaram svitak i u njega pišem sve planove, strategije itd. Kada završim s pripremom, sjedam na pod i meditiram nekoliko minuta. Fokusiram se na disanje, čisteći um od svih nepotrebnih misli. Važno je da ostanem smiren i pribran, bez obzira na to što me čeka. Ovaj trenutak tišine pomaže mi da uravnotežim svoju čakru i pripremim tijelo i duh za misiju.

Spreman sam. Zatvaram vrata kuće iza sebe i još jednom provjeravam sve što nosim. Misija počinje uskoro, a ja osjećam mješavinu uzbuđenja i odlučnosti. Ovo nije prvi put da idem na opasnu misiju, ali svaka nosi svoju težinu. Krećem prema izlazu iz sela, potpuno usredotočen na zadatak.

Stigao sam natrag u selo netom prije zalaska sunca. Misija je bila iscrpljujuća, ali uspješna. Dok prolazim kroz glavnu ulicu, osjećam težinu putovanja i borbi. Uspijevam zadržati ozbiljnost, iako mi um polako traži odmor. Razmišljam samo o jednom – povratku kući i zasluženom miru.

Kada konačno uđem u kuću, prvo što učinim je da skinem prsluk i opremu. Oružje odlažem na stol, a kunai i shurikeni ostaju blago oštećeni od posljednjih borbi. Ruke mi se malo tresu od iscrpljenosti, ali osjećam olakšanje. Odlazim do sudopera i hladnom vodom ispirem lice, osjećajući kako se napetost postepeno povlači.

Spremam opremu i odlazim do kuhinje, gdje si pripremam jednostavan obrok. Tost i malo povrća bit će dovoljni za sada.




Dok jedem, misli mi još uvijek lete prema događajima na misiji, analiziram svaki detalj. Pitam se jesam li mogao učiniti nešto bolje, ali zadovoljan sam rezultatom.

Nakon obroka, sjedam na pod i počinjem s meditacijom. Ovaj trenutak tišine mi je neophodan kako bih se mentalno oporavio. Zatvorim oči i fokusiram se na disanje, oslobađajući se preostalih briga. Misija je završena, ali moj um treba vremena da se smiri. Osjećam kako se čakra stabilizira i vraća u ravnotežu.

Umor me polako savladava, pa odlazim u krevet. Postelja me dočekuje s ugodnom tišinom. Ležeći, razmišljam o tome koliko su mi ovakvi trenuci mira važni nakon ovako naporne misije. Znajući da sam učinio sve što sam mogao s što manje ggrešaka, polako tonem u san, spreman za novi dan koji me čeka.